Problemi vezani uz umnjak statistički su prilično česti i s njima će se svaka osoba sigurno sresti, ili kroz vlastito iskustvo ili neposredno preko osoba iz najbliže okoline. Posljedice takvih problema mogu biti vrlo neugodne, ali na sreću, u pravilu ih je moguće riješiti pomoću više ili manje zahtjevnih dentalnih intervencija.
Zašto je poseban?
Umnjaci ili treći molari posljednji su zubi u nizu u ljudskoj čeljusti. Ukupno ih je četiri, u svakoj čeljusti po dva. Podijelimo li čeljusti na kvadrante, umnjak u svakom od njih zauzima osmu poziciju i odatle kolokvijalni naziv “osmica”.
Naziv umnjak dolazi zbog dobi nicanja, a to je u pravilu nakon dvadesete godine života ili kasnije, što se nekada smatralo zrelim, odnosno mudrim godinama. Umnjak spada u genetski varijabilne zube i odatle dolazi dio problema koji su za njega karakteristični. Što to znači? U spomenutim kvadrantima čeljusti u pravilu se nalazi po osam zuba (ukupno 32). Tih osam zuba je podijeljeno u grupe po morfologiji i funkciji: dva sjekutića, jedan očnjak, dva pretkutnjaka i tri kutnjaka. Posljednji zub u svakoj grupi, osim očnjaka, je genetski varijabilan, što znači da zbog evolucije njegov oblik ili uopće postojanje variraju. Tako su sve prisutnije pojave poput hipodoncije (nepostojanja) pojedinih ili više zuba, najčešće trajnih dvojki, petica ili umnjaka, pojedinačno ili kompletno. Evolucijski se, dakle, kod čovjeka smanjuje broj zuba.
U cijelom spomenutom kontekstu umnjak je najvarijabilniji – on može i ne mora postojati; ako postoji, može i ne mora niknuti; ako nikne, može niknuti do kraja i ne mora; ako nikne do kraja, može niknuti pravilno ili nepravilno.
Morfologija (građa i oblik) umnjaka nema pravilnosti kakve vrijede za ostale zube: variraju njegova veličina, broj kvržica, broj korjenova i korijenskih kanala. Kombinacije ovih mogućnosti vrlo često rezultiraju problemom za pacijenta.
Uz sve navedeno, još jedan evolucijski čimbenik otežava situaciju, a to je smanjenje ljudske čeljusti dok dimenzije zuba to ne prate. To drugim riječima znači da umnjaku, koji zadnji niče, to ostavlja manje prostora za pravilno nicanje.
Karijes
Javlja se kao i na svakom drugom zubu, čak i relativno češće. Teška dostupnost i često nepravilan položaj otežavaju higijenu područja oko umnjaka i rezultiraju kvarom koji, ako stomatološki pregledi nisu redoviti, ostaje neotkriven. Karijes je sam po sebi dovoljan za pojavu bolnih senzacija, najčešće na termički podražaj (toplo, hladno) i zagriz, a kasnije na slatko i spontano. Ako nastavno na karijes dođe do upale zubne pulpe ili nekroze, bol je karakteristično pulsirajuća ili konstantna s refleksijom po cijeloj strani čeljusti, do uha, čak i vrata. Ove se pojave, kad je umnjak u pravilnom položaju i dostupan, rutinski rješavaju ili postavljanjem ispuna (u slučaju karijesa) ili endodontskim zahvatom (u slučaju upale i nekroze). Nažalost, vrlo čestu to nije tako. Spomenute nedosljednosti u položaju i građi zuba izuzetno otežavaju pravilno provođenje liječenja ili ga onemogućuju, što dugoročno predstavlja rizik za zdravlje pacijenta. U konačnici rezultira odlukom o vađenju takvog umnjaka.
Otežano nicanje
Vrlo je čest problem s umnjacima, koji se može višestruko manifestirati. Nicanje zuba samo po sebi može biti bolno, međutim, dob u kojoj se javlja umnjak drukčiji je okvir za promatranje problematike. Naime, kada kod djece niču zubi, to je pojava koja se smatra normalnom, bol je prihvatljiva jer je “normalna” i proces je to koji se prihvaća takav kakav jest, bez posebne dramatike. Kod odrasle osobe, u ovakvom slučaju imamo pacijenta kojem je otežano dnevno funkcioniranje. Bol, koja se pritom javlja, teže se podnosi i vrlo često pripisuje drugom zubu. Pacijenti bezrazložno zahtijevaju terapiju antibiotikom koja u slučaju normalnog nicanja nije potrebna. Po potrebi, dovoljna je terapija sredstvom protiv bolova.
Objektivni simptomi kod nicanja, koje klasificiramo kao otežano, ozbiljniji su, ponekad vrlo izraženi i u takvom slučaju imamo čovjeka koji je u punom smislu riječi bolestan. Osim boli, javljaju se oteklina, crvenilo područja, nemogućnost otvaranja usta, a u težim slučajevima povišena tjelesna temperatura i otok limfnih čvorova. Mogu se pojaviti i migrenozna glavobolja, bol u uhu, čak i nemogućnost pomicanja vrata. Zahvati kojima se ovakve situacije rješavaju različiti su i variraju od jednostavnog ispiranja antiseptikom, danas najčešće oktenidinom, pa sve do operativnih zahvata. U takvom slučaju najčešće se učini tzv. cirkumcizija (rez kirurškim nožem) sluznice koju umnjak nije u stanju probiti ili dijela sluznice koji još djelomično pokriva zub. Ako cirkumcizija nije dovoljna ili se na samom početku procijeni da neće biti dovoljna, ovakav zub se uklanja. Pritom terapija antibiotikom nija nužno ako nije prisutna izraženija oteklina. Svaki stomatolog će procijeniti hoće li propisati antibiotik preventivno. ađenje umnjaka
Zahvat je od kojeg pacijenti u pravilu zaziru, ali je vrlo često prijeko potreban. Može proći relativno jednostavno, kao i ekstrakcija bilo kojeg drugog zuba, ponekad i lakše, s umjerenim ili nikakvim postoperativnim komplikacijama, a može se pretvoriti i u ozbiljniju kiruršku intervenciju s bolničkim liječenjem. Zahvat provode opći stomatolozi i oralni kirurzi, ovisno o procijenjenoj težini zahvata, a što je još važnije, procijenjenim mogućim komplikacijama. Pogrešno je vađenje umnjaka ili bilo kojeg drugog zuba nazivati kirurškim ili nekirurškim, kao što je vrlo česta praksa, jer općenito vađenje zuba spada u domenu oralne kirurgije. To ne znači nužno da zahvat provodi isključivo kirurg. Svaki je stomatolog educiran za vađenje zuba, pa tako i umnjaka. Samo je pitanje osobnog afiniteta, opremljenosti ordinacije i slično hoće li stomatolog osigurati takav zahvat svome pacijentu ili će ga odmah uputiti oralnom kirurgu.
Kao i kod svakog drugog vađenja zuba, zahvat se najčešće radi pod lokalnom anestezijom i bezbolan je. Ako je umnjak barem donekle pravilno niknuo, dostupan je za instrumente i jasno vidljiv, najčešće se provede jednostavna ekstrakcija polugom ili kliještima. Kod imapaktiranih (odnosno retiniranih) i semiimpaktiranih umnjaka situacija je složenija. Da bi se pristupilo takvom zubu, potrebno je odizanje režnja sluznice područja u kojem se umnjak nalazi, i, ako je potrebno, uklanjanje kosti koja ga okružuje ili prekriva. Takav postupak naziva se alveotomija. Ponekad je i ovakav zahvat relativno kratak i jednostavan, ali ga se ne smije shvaćati olako jer se mogu pojaviti znatne intraoperativne i postoperativne komplikacije.
Osim izvjesne boli i otekline, te otežanog otvaranja usta, može doći do oštećenja okolnih tkiva koja mogu imati neugodne posljedice. Ovdje primarno mislimo naoštećenja živaca koji se nalaze u neposrednoj blizini umnjaka i čije oštećenje može uzrokovati privremeni ili trajni gubitak osjeta. Ugroženi su alveolarni živac, koji može biti u direktnom kontaktu ili obuhvaćen korijenovima umnjaka i koji osjetilno pokriva područje jedne strane čeljusti i dijela lica do polovice usne, i jezični živac koji je zadužen za uzdužnu polovicu jezika na strani na kojoj se nalazi. Ovaj potonji se češće ošteti nakon davanja anestezije. Ove komplikacije se, nažalost, mogu samo djelomično prevenirati. Kada nastupe, postoji standardan postupak liječenja.
Postoperativni oporavak nakon vađenja umnjaka je individualan i varira od jednog dana do više tjedana. Pritom se mogu javiti bolovi različitog intenziteta, u pravilu lokalizirani oko područja rane, ali s mogućnošću širenja po cijeloj strani glave i vrata. Terapija je analgetik po potrebi. Oteklina koja se može pojaviti može biti umjerena do opsežna. U tom slučaju liječnik će procijeniti je li potrebna terapija antibiotikom, jer oteklina nije nužno znak infekcije nego se može raditi o edemu, odnosno hematomu kao posljedici eventualne jače manipulacije mekim tkivima oko operativnog područja. Neki liječnici će propisati antibiotik preventivno, bez obzira na pojavu otoka ili drugih znakova upale, što je također pitanje osobne procjene. Pojava produljenog i odgođenog krvarenja također nije rijetka. Krvarenje nakon vađenja u pravilu prestaje 20 do 30 minuta nakon zahvata, dok se sve više od toga smatra produljenim. Pojava naknadnog krvarenja 24 sata ili više nakon vađenja naziva se odgođenim, a u oba slučaja potrebno se odmah javiti liječniku jer te pojave mogu biti opasne po život.
Postoperativna njega i toaleta rane prepušta se pacijentu. Naime, nakon ključnog razdoblja od jednog do dva dana koji je potreban za stvaranje ugruška i stabilizaciju rane, i u kojem je strogo zabranjeno svako ispiranje vodom ili drugim tekućinama, počinje se provoditi higijena rane. Ona se provodi mehaničkim sredstvima (preporučljivo izbjeći zubnu četkicu zbog njezine agresivnosti) i antiseptičkom tekućinom. Najprimjerenije je koristiti štapić s vatom za lagano uklanjanje eventualno zaostale hrane u rani i oko nje. Vatu je najbolje natopiti antiseptičkom otopinom (oktenidinskim preparatom i sl.) ili se ranu može ispirati antiseptikom u šprici. Vodice za ispiranje usta za svakodnevnu higijenu nisu prikladne za ovu svrhu zbog ograničenog spektra djelovanja na mikrobe. Ako je rana operativno zatvorena šivanjem, konce je potrebno održavati na isti način jer su podložni lijepljenju hrane što može biti izvor vrlo neugodna mirisa, ali i razvoja upale. Problemi vezani uz njega su specifični, ali, nije potrebno gajiti strahove. Stomatologija je danas na takvoj nivou da se većina problematičnih situacija rješava rutinski, uz određene neugodnosti koje se uz malo sreće brzo zaborave.
Izvor: www.vasezdravlje.com
