Ovaj fenomen je veoma bitan i ukoliko se ne izbjegne uzrok je neadekvatnih radnih modela, a time i fiksnoprotetičkih radova. Tada se često okrivljuje zubotehničar, iako je krivica isključivo na stomatologu koji ne poznaje „zamku“ najčešće upotrebljivog, korekturnog otiska. Korekturni otisak započinje otiskivanjem oralnih struktura. Materijal koji se koristi daje precizan otisak brušenih zuba gotovo u svim dijelovima osim u području gingivnog sulkusa, jer je pre-konzistentan da u njega uđe. Upravo ovaj dio otiska je „najznačajniji“ (ako uopšte možemo govoriti o manje i više značajnim dijelovima), jer ovdje završava naša preparacija sa zaobljenom ili pravougaonom stubom koja određuje ivicu krunice. Prvi otisak, nakon stvrdnjavanja, vadimo iz usta, ispiremo pod vodom i sušimo zrakom iz pustera. Kako bismo dobro otisnuli i predio gingivnog sulkusa, u impresije prvog, već stvrdnutog – polimeriziranog otiska, dodajemo niskoviskozni materijal prikladan za utiskivanje u gingivni sulkus i ponovno namještamo otisak u usta. Tada se događa fenomen. Naime kako je već rečeno, prvi otisak je prilično precizan, osim u području gingivnog sulkusa iz kojeg razloga se i dodaje niskoviskozni korekturni materijal (za korekciju otiska u tom području). Ovaj niskoviskozni materijal, dodan u prvi otisak, tokom ponovnog postavljanja u usta potiskuje materijal od površine bataljka prema ivici kašike, te se ovaj materijal elastično deformiše. Nakon vađenja otiska iz usta materijal se vraća u prvobitni položaj (zbog elastične deformacije) i time impresije u otisku postaju uže upravo za debljinu dodanog korekturnog materijala. Izlijevanjem otiska u sadri dobijamo model s bataljcima koji su manjeg obima od prirodnih bataljaka. Posljedično će i izrađena krunica biti uža i u ustima neće moći u potpunosti nalegnuti do gingivne ivice preparacije. Ukoliko nije do kraja nalegla, tada, logično, nije niti okluzijski usklađena, pa dovodi do okluzijskog suprakontakta s antagonističkim zubima. Neiskusan stomatolog tada okrivljuje zubotehničara za nedovoljno precizan rad, a zapravo je isključiva krivica na stomatologu. Zubotehničar je izradio krunicu prema „informacijama“, doduše krivim, koje je dobio ovakvim nepreciznim otiskom.
Kako se ne bi javio fenomen čepa valja u prvom otisku urezati žljebiće na oralnim stranama bataljaka. Ti odljevni kanalići će višak niskoviskoznog korektivnog materijala evakuisati iz tog prostora i onemogućiti njegov pritisak na materijal s posljedičnom elastičnom deformacijom. Drugi način je proširivanje primarnih impresija skalpelom ili frezom ili primjene neke od drugih tehnika otiskivanja.Valja naglasiti kako ovakve, često puta „nevidljive“ pogreške stomatologa mogu izazvati da zubotehničar nesvjesno izradi neprecizan FPR, a jedino poznavanje „zamki“ uzimanja otisaka i poznavanje svojstava otisnih materijala rezultirati će izradom preciznog radnog modela.
Izvor: Prof.dr.sc. Denis Vojvodić (Prijenos informacija u zubotehnički laboratorij)
