Pri planiranju terapije u koju su kao nosači protetskog rada uključeni prirodni zub i implantat, mogu se razmatrati dvije vrste veze: kruta i mobilna veza. Prednost se daje krutoj vezi zbog niza razloga. Teoretski, izložen uticaju osovinskih žvačnih sila, osteointegrirani implantat ima raspon mobilnosti od 0 do 5 µm, što je rezultat elastičnosti kosti. Prirodni zub, sa zdravim parodontom, može se vertikalno pomicati oko 28 µm.
Vodoravna pomičnost zuba je veća i iznosi do 100 µm u odnosu prema 10 µm implantata. Kao rezultat spomenutog disbalansa moguće su brojne komplikacije: slabljenje vijčane veze, pucanje implantata ili protetskog rada, gubitak osteointegracije i povećana resorpcija marginalnog grebena oko implantata.
Implantat se ne bi smio povezivati s pomičnim zubom, jer bi se u tom slučaju ostvarili uslovi kao kod privjesnog mosta. U slučaju cementiranja nadoknade i kod djelovanja osovinske sile, prije će doći do pomicanja zuba, nego do pucanja cementa zato što je veća adhezija cementa ostvarena na dentinu, nego na titanu. Kod vijčane veze, u istim uslovima je moguće odvijanje elemenata, što dovodi do većeg opterećenja na prirodni zub. Budući da implantat „nosi“ protetsku konstrukciju, najveći stres se prenosi preko njega na kost, što stvara komplikacije poput gubitka marginalne kosti i loma implantata. Međutim, upravo krutom vezom, rasponom ne većim od jednog međučlana, vitalnim zubom kao mezijalnim nosačem i uravnoteženom okluzijom nema opasnosti da će se cjelokupno žvačno opterećenje prenositi samo preko implantata ili zuba kao nosača i dovesti do pojedinačne intruzije.
Ostvarivanje mobilne veze vođeno je idejom kompenzacije razlike u pokretljivosti zuba i implantata, ali se u literaturi kao potencijalni rizik mobilnih veza spominje intruzija zuba . Mobilna veza povećava troškove izrade nadoknada, sekundarni dio implantata je često predimenzioniran I interferira s provođenjem pravile oralne higijene.
Izvor: Sonda
