Istorija održavanja zuba kao jednog od zaista najvažnijih dijelova našeg lica datira još iz doba Egipćana, vjerovali ili ne. Pored toga što su vladari vodlii računa o izgledu zuba, Stari Egipćani pravili su i pastu za zube još 5.000 godina pne. Tačnije, to je bio prah, ništa slično onome što imamo danas za pranje zuba. Taj prah, sadržao je u sebi usitnjene bivolje rogove, smirnu (mirišljavu smolu sličnu tamjanu), samljevene ljuske jajeta i sitan pjesak vulkanskog kamenja koje se nalazilo svuda unaokolo. Pretpostavlja se, zdravorazumski, da se ova smjesa utrljavala na zube i tako ih čistila. Grci i Rimljani su unaprijedili ovaj stari recept dodavanjem praha dobijenog od kostiju i školjki. Rimljani su koristili i ugljen, usitnjenu koru drveta i mirisno bilje, kako bi uz čišćenje zuba dobili i svježiji dah.
Početkom 19. vijeka, kao dodatak prahu za čišćenje zuba, dodat je glicerin, te je puder postao pasta, slična onoj kakvu mi poznajemo i koristimo. Pored glicerina, kao novi sastojak se koristi i stroncijum koji je jačao korijen zuba i smanjivao osjetljivost zuba. 1824. dodat je sapun, dok je 1850. godine dodata kreda. Do prve masovne proizvodnje paste za zube čekalo se do 1873. godine. Prva pasta za zube pakovana je u tegli i bila je prijatnog mirisa. 1892. u Konektikatu, prvi put je proizvedena pasta za zube u tubi. Proizvođač je bila kompanija „Šefild“ koja će kasnije postati čuveni „Kolgejt“.
IZVOR: pametnica.rs
