Okluzalna ili okluzijska trauma definiše se kao niz patoloških i adaptivnih promjena što se razvijaju u parodontu kao rezultat nepovoljne sile proizvedene od mastikatornih mišića. Osim što uzrokuje oštećenja parodontnih tkiva, prejaka okluzalna sila može dovesti i do ozljede temporomandibularnih zglobova, mastikatornih mišića te pulpnog tkiva. Traumatske sile mogu djelovati na pojedinačne zube, kao i na grupu zuba u preranom kontaktu, a mogu se javljati zajedno s parafunkcijskim kretnjama, poput bruksizma ili u vezi s gubitkom ili migracijom premolara ili molara.
Okluzalna trauma može se podijeliti na primarnu i sekundarnu . Primarna okluzalna trauma uključuje reakciju, tj. oštećenje tkiva parodonta koja se razvija oko zuba s normalnom, zdravom visinom parodonta . Uslijed primarne okluzalne traume, zdrav parodont postaje nefiziološki opterećen te dolazi do histoloških promjena u samom parodontu. Javljaju se zone pritiska (tlaka) koje za posljedicu imaju resorpciju kosti. Adaptacija zdravog parodonta na okluzalnu traumu jest proširenje parodontne pukotine u obliku pješčanog sata te posljedično, hipermobilnost zuba. Zub reaguje promjenom unutar parodonta te se adaptira na novonastalu situaciju proširenjem parodontne pukotine i stabilizacijom . Sekundarna okluzalna trauma odnosi se na djelovanje patoloških okluzalnih sila na parodont reduckovane visine te oštećenje tkiva koje pritom nastaje. Obzirom da je parodont redukovane visine, već postoji povećana pokretljivost zuba pa će dodatno opterećenje prejakim okluzalnim silama rezultirati još jačim oštećenjem parodonta, a slijedom toga i većom hipermobilnosti zuba. Dokazano je da se čak i u ovim slučajevima zub uspijeva adaptirati i stabilizovati.
Izvor: Sonda