Potreba za zubotehničkim laboratorijem javlja se već kod samog postupka planiranja ugradnje implantata. Zubotehničar na studijskom modelu izrađuje baznu ploču najčešće od prozirnog akrilata na koju se postavljaju olovni markeri na mjesta predviđena za implantaciju. Bazna ploča može se izraditi i od plastične folije vakuumskom ili tlačnom tehnikom na studijskom modelu. Bazna ploča postavlja se u usta pacijenta i snima ortopantomogramska snimka na kojoj bivaju vidljivi olovni markeri i pomoću koje je sada moguće odrediti točno mjesto i veličinu implantata. Skidanjem olovnih markera s bazne ploče ona može služiti kao kirurška šablona koja olakšava pravilno pozicioniranje implanta, odnosno primarno bušenje kosti, ili se pak kirurška šablona nanovo izrađuje istim tehnikama kao i bazna ploča.
Ponovni angažman zubotehničara slijedi kod uzimanja otisaka za izradu suprastrukture na implantatima. Valja pripomenuti kako radovi na implantatima zahtijevaju posebnu preciznost koja omogućuje pasivno prilijeganje protetske konstrukcije na implantat bez imalo napetosti. Naime kako implantat nema periodonta, on se ne može niti malo pomicati kako bi se „prilagodio“ protetičkome radu. Svaka nepreciznost i posljedična napetost imati će utjecaj na postignutu oseointegraciju što može rezultirati gubitkom implantata, a može izazvati i popuštanje ili lom vijaka, odnosno nekog od elemenata suprastrukture na implantatima. Upravo iz tih razloga nisu prihvatljive uobičajene tehnike otiskivanja već je potrebno rabiti prijenosne kapice zbog veće preciznosti. Prijenosne kapice su tvornički izrađeni elementi koji u potpunosti precizno naliježu na implantat, a dijele se na:
1) konične prijenosne kapice – koje ne ostaju u otisnome materijalu nakon otiskivanja, već ostaju na implantatu i nakon vađenja otiska skidaju se s implantata i postavljaju u odgovarajuću impresiju u otisku. Za ovakve prijenosne kapice i tehniku otiskivanja nisu potrebne posebne žlice i mogu se koristiti konfekcijske.
2) prijenosne kapice s vijcima – koje ostaju u otisnome materijalu nakon otiskivanja. One su dugačkim vijcima pričvršćene za implantat, te je uvijet za njihovu uporabu individualna otisna žlica s otvorima, kroz koje prolaze vijci kako bi virili izvan žlice i mogli se odviti, te omogućiti skidanje prijenosnih kapica s implantata.
Ova druga metoda otiskivanja nazvana i „pick-up metoda“ nešto je preciznija, jer prijenosne kapice odmah ostaju „zarobljene“ u otisnome materijalu, te se smanjuje mogućnost pogreške koja se može javiti kod vraćanja i ponovnog namiještanja koničnih prijenosnih kapica u otisni materijal. No „pick-up metoda“ je nešto kompliciranija za izvođenje, te traži angažman zubotehničara u izradi individualne otisne žlice na modelu iz prethodno (dodatno) uzetog otiska.
Zajedničko objema prijenosnim kapicama je što se u njih prije izlijevanja otiska postavljaju laboratorijski implantati (analog), najčešće izrađeni iz neplemenite legure mesinga. Kod prijenosnih kapica s vijcima oni se fiksiraju s vijkom, dok se kod konus prijenosnih kapica samo umeću u njih. Laboratorijski implantati su u svom koronarnom – prihvatnom dijelu potpuno identični implantatu koji je ugrađen u kost, dok u svom radikularnom dijelu imaju retentivne elemente za bolje mehaničko povezivanje sa sadrom radnoga modela.
Izvor: Prof.dr.sc. Denis Vojvodić (predavanje)
