Negdje sam pročitao,ali i lično osjetio,kako je glumac prije izlaska na scenu,u prvoj fazi predinfarktnog stanja. Razlog tome je trema, odgovrnost, adrenalin, želja da sve prođe besprijekorno.
Postoje tvrdnje da je gluma blagi oblik šizofrenije. Stoljećima su glumci nakon smrti ukopavani daleko od naseljenog mjesta, daleko od groblja u kojem su smiraj nalazili „obični“ smrtnici. Naime, crkva ih je smatrala saveznicima Sotone. U srednjem vijeku, teatar je bio zabranjen. Crkva je zabranila, ali ga je i ne htijući sačuvala kroz crkvena prikazanja. Kako bi vjernicima, koji su u to vrijeme bili nepismeni, približili vjeru, u crkvi su pravili crkvena prikazanja u kojima su iscenirali priče iz Biblije.
A ja kažem da je scena droga bez koje se ne može živjeti. Baviti se glumom istinski, znači živjeti teatar ,u punom smislu tih riječi. Uživati u svojoj šizofreniji J
Gluma nije laž, gluma je istina. Gluma nije vic, imitacija komšije, gluma je igra. Gluma nije privilegija bogatih, gluma je dar od Boga. Imati sposobnost da možes nasmijati ili rasplakati stotine ljudi u istom trenutnku, je nešto s čim se dobar glumac rađa.
Ipak,nema tu nikakve mistike. Nije ta sposobnost nadnaravna. Gluma je zanat kao i svaki drugi posao. Ono što ovaj zanat razlikuje od drugih je to da glumac koristi svoje tijelo kao instrument koji je u isto vrijeme i proizvod i proizvođač.
Scenom sam se zarazio sa sedam godina,tj. u prvom razredu osnovne škole. Školska priredba u kojoj sam učestvovao probudila je taj, do tada nepoznati osjećaj, BITI NA SCENI, OSJETITI TAJ ADRENALIN,TO POVIŠENO STANJE SVIJESTI. Tada, naravno,nisam to mogao artikulisati, ali sam znao da ponovo želim na scenu. U drugom razredu, audicija za novu priredbu. Ja ne prolazim. Plač. Danima. Noćima. Mrzio sam učitelja. A onda je počeo rat! Te četiri godine sam glumio vojnika, želio da vozim tenk. Noću sam gledao kako granate lete preko moje kuće. Danju sam skupljao gelere.
Tako završava rat a ja završavam osnovnu, upisujem Opću gimnaziju u Zavidovićima. Profesor Bosanskog jezika, Munib Milinkić, me dodatno zaljubljuje u pozorište. I tad odlučim da upišem Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. San mi se ostvaruje,u trenutku kad sam nakon sedmodnevnog prijemnog ispita na spisku od tri kandidata pronašao svoje ime.
Studentski dani…..kratak je ovaj tekst da bih bilo šta napisao o tome.
Diplomirao sam 2006.godine u klasi profesora Miralema Zupčevića i asistenta Ermina Brava. Još dok sam bio student imao sam priliku da prvi profesionalni angažman imam u Narodnom pozorištu Sarajevo. Nakon toga sam godinu dana radio u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica pa onda skoro dvije godine u EAST-WEST THEATRE COMPANY Harisa Pašovića. Trenutno sam najmlađi član BNP-a Zenica, za koje slobodno mogu reći da je trenutno najbolje pozorište u Bosni i Hercegovini.
Moj filmski izlet dogodio se u filmu Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“. Veliko iskustvo za mladog glumca. Biti dio ekipe koju čine neka od najvećih imena ex-yu glumačke scene je zaista čast, a posebno ako se uzme u obzir da se sve to događa pod dirigentskom palicom velike glumice, divne žene, velikog humaniste, Angeline Jolie.
Jedan čovjek i jedna žena, Klasni neprijatelj, Državni lopov, Bubamara, Spašeni, Stranci, Bizarno, Derviš i smrt, Majstor, Gluha svadba, samo su neke od predstava na koje sam ponosan. Ali najviše sam ponosan i sretan na činjenicu da sam većinu svojih prijatelja, poznanika, prvi put doveo u pozorište a da su danas redovni na svakoj mojoj predstavi.
Nusmir Muharemović
