U svakodnevnoj stomatološkoj praksi često susrećemo pacijente s različitim oblicima nekarijesnih oštećenja zuba. Takve patološke promjene dijelimo na abfrakciju, abraziju, atriciju i eroziju. Obično su etiološki međusobno povezane te više oblika nalazimo kod istog pacijenta. Današnji stresan i ubrzan život može dovesti do raznih navika koje mogu direktno uzrokovati ili doprinijeti njihovoj pojavi.
Abfrakcija
Abfrakcija je klinasta lezija u području vrata zuba nastala zbog savijanja zuba uzrokovanog okluzalnim opterećenjem (neispravne restauracije, nefunkcionalni kontakt, ekstrahirarani susjedni zub) i parafunkcijama. Abfrakcijske lezije su uzrokovane savijanjem i krajnjim zamorom materijala zahvaćenog zuba na mjestu udaljenom od mjesta na kojem djeluje sila. Veličina lezije zavisi o snazi, trajanju, smjeru, frekvenciji i lokaciji sile. Prijenos sila pritiska na vrat zuba dovodi do mikrofraktura u kristalnoj strukturi cakline i dentina. Gubitak zubne strukture se konačno pojavljuje u regijama gdje se koncentriše naprezanje. Nakon pokretanja lezije njeno napredovanje može biti ubrzano djelovanjem kiselina, erozije i abrazije. Razlikujemo aktivnu (bez sjaja, s dentinskom preosjetljivošću) i hroničnu (tamnija, skelrotična, sjajna, bez dentinske prosjetljivosti) leziju.
Abrazija
Trošenje tvrdih zubnih tkiva nastalo djelovanjem neprirodnih i neobičnih fizičkomehaničkih posrednika koji se često unose u usta i u tijesnom su kontaktu sa zubima.
Razlikujemo više vrsta abrazije:
- demastikacijsku (konzistencija hrane),
- profesionalnu (muzičari, radnici izloženi vibracijama),
- nastalu zbog četkanja zuba (uzrokovana nepravilnim načinom četkanja zuba u kombinaciji s jako abrazivnim zubnim pastama),
- štetne navike (grickanje sjemenki, pušenje lule),
- ritualnu (pleme Bakiga iz Ugande pravi specifičnu trokutastu uzuru između središnjih gornjih inciziva, drugi dijelovi Afrike u koničan oblik, dok u Americi neka indijanska plemena oštre zube kako bi nalikovali zubima zvijeri),
- iatrogenu .
Zavisno o mjestu ili površini na kojoj se nalaze, razlikujemo:
- vodoravnu abraziju na okluzalnim površinama ili bridovima zubnih kruna koju karakteriše skraćivanje visine zuba i okomitog međučeljusnog odnosa te
- okomitu abraziju koja je vidljiva na okomitim površinama zuba, a može dovesti do smanjenja meziodistalnog ili bukolingvalnog promjera zuba.
Pretjerano održavanje oralne higijene jedan je od glavnih uzroka nastanka abrazivnih cervikalnih lezija zuba. Faktori od strane pacijenta koji vode lezijama jesu tehnika četkanja, učestalost, vrijeme i sile kojima se koriste, dok su faktori sredstva vezani uz karakteristike zubne četkice (vrsta materijala od kojeg su napravljene dlačice, tvrdoća i zaobljenost vrhova dlačica, elastičnost, izgled i broj snopova) te količina, pH i abrazivnost zubne paste. Abraziju aproksimalnih površina može uzrokovati pretjerana upotreba čačkalica, interdentalnih stimulatora, zubnog konca, posebno ako se koriste uz abrazivni prašak.
Atricija
Gubitak tvrdih zubnih tkiva uzrokovan kontaktom zuba o zub za vrijeme funkcijski ili parafunkcijskih smetnji. Razlikujemo fiziološku, interproksimalnu te inteziviranu i patološku atriciju. Fiziološku atriciju karakteriše jednako i fiziološko trošenje tvrdih zubnih tkiva zuba čitave denticije. Prvo se troše incizalni bridovi sjekutića uz nestanak incizalnih brazda, a zatim se troše okluzijske plohe kutnjaka te na kraju palatinalne kvržice gornjih i bukalne kvržice donjih kutnjaka. Zubi su u alveoli normalno fiziološki pokretljivi, a žvakanjem se međusobno taru što vremenom dovodi do izmjene kontakta iz točkastih u plošne. Nastale brusne fasete su glatke, sjajne i ovalne. Skraćenje zubnog luka u osobe stare oko 40 godina moguće je za oko 1 cm u gornje te 7 mm kod donje čeljusti. Interproksimalnom abrazijom, zubi se sužavaju i pomiču mezijalo. Intezivirana i patološka atricija se javlja kod različitih stanja poremećaja mineralizacije (amelogenesis i dentinogenesis imperfekta) i parafunkcija (bruksizam).
Erozija
Dentalna erozija je ireverzibilni gubitak tvrdog zubnog tkiva nastao pod uticajem hemijskih procesa. Ne uključuje bakterije i nije direktno povezan s mehaničkim ili traumatskim etiološkim faktorima. Proces dentalne erozije podrazumijeva otapanje minerala cakline i dentina djelovanjem kiselina čija je pH vrijednost niža od 5.5, što dovodi do omekšavanja površine zuba. Obim demineralizacije zavisi o svojstvima kiseline koja dolazi u kontakt s površinom zuba, vremenu i frekvenciji kontakta kiseline i zuba, količini i načinu konzumacije, strukturi tvrdih zubnih tkiva (caklina, dentin; mliječna, trajna denticija), zaštitnoj funkciji sline i higijeni. Prilikom erozivnog djelovanja egzogenih i endogenih kiselina, kratkotrajno se intermitentno snižava pH vrijednost u usnoj šupljini na 3 do 2. Za snižavanje vrijednosti odgovorni su vodikovi ioni koji vežu fosfatne ione te mijenjaju osmotsku ravnotežu u okolini zuba. U samom procesu nastanka dentalne erozije važnu ulogu imaju i biološki faktori poput sline, pelikule, strukture zuba te položaja mekih tkiva i jezika prema zubima. Erozija je multifaktorski proces. Sve vrste kiselina demineralizuju tvrdo tkivo zuba i dovode do erozije, bilo da dolaze iz tijela ili izvan tijela. Na osnovu kliničkog izgleda i simptoma, erozija se može podijeliti na akutnu i hroničnu. Rani simptom akutne erozivne lezije je neugodna preosjetljivost i bolna osjetljivost koja nastaje uslijed podraživanja ogoljelog dentina na mehaničke, termičke, hemijske i osmotske podražaje. Bol je kratkotrajna, dobro lokalizovana, nastaje neposredno nakon podraživanja dentina. Caklinu karakteriše visok stepen glatkoće i gubitak sjaja. Klinički se manifestuje u obliku bijelih pjega ili zamućene matirane površine. Kod hroničnog oblika erozivne lezije najčešće nije prisutna bol jer je vjerovatno došlo do začepljenja ili sklerozacije dentinskih tubulusa.
Izvor: sonda
