Azot oksid ili „rajski plin“ (N2O) poznat je još od 1793. godine, kada ga je otkrio engleski naučnik Joseph Priestley, a 1844. godine ga američki stomatolog Horace Wells u Hartfordu, Connecticut, uvodi u terapiju. Azot oksid bezbojan je, nezapaljiv plin, sladunjavog ukusa, lako topljiv u vodi. Uz anestetički ima anksiolitički i sedativni učinak. Ne izaziva depresiju kardiovaskularnog i respiratornog sistema, te ne izaziva relaksaciju skeletne muskulature. Ima vrlo brz učinak već nakon nekoliko sekundi. Za postizanje idealne sedacije koncentracija azot oksida za većinu pacijenata treba biti između 30 – 40%, a nikako ne bi trebala prijeći 50%.
Glavna zamjerka azot oksidu je da se nalazi na četvrtom mjestu sredstava koja doprinose globalnom zagrijavanju. To je i razlog da se u novije vrijeme kao zamjena za azot oksid nudi upotreba sevoflurana kao alternativnog inhalacijskog sedativa. Sevofluran je idealan inhalacijski sedativ, ali nema analgezijskog učinka kao oksid.
Sedacija azot oksidom, kao jedna od farmakoloških metoda sedacije, posebno je pogodna za pacijente dječje dobi. Jednostavna je i sigurna za izvođenje te stomatologu omogućuje lakše provođenje zahvata u usnoj šupljini. Do danas nisu dobijeni naučni dokazi o nepoželjnim dugotrajnim uticajima na pacijenta. Prednosti su joj i to što su pacijenti, iako relaksirani i blago omamljeni, svjesni okoline i postupka, što ovu metodu čini veoma dobrom u svrhu prilagođavanja nekooperativnog djeteta. Za vrijeme sedacije s pacijentom je osigurana verbalna komunikacija, postupak se lako izvodi uz široke granice sigurnosti, a rizik za gubitak svijesti ili druge nepoželjne okolnosti gotovo isključen. Komplikacije su izuzetno rijetke, a oporavak traje vrlo kratko, stoga ne čudi kako djeca ovaj oblik sedacije veoma dobro prihvaćaju. Zbog toga sedacija djece oksidom ostaje i dalje najsigurniji i pogodan postupak za liječenje kod problema ponašanja kad je utvrđena visok nivo anksioznosti i straha.
Izvor: Sonda
