Današnji stomatolozi pretpostavljaju da su zubi pacijenata u 19. vijeku eksplodirali zbog hemikalija koje su se nalazile u tadašnjim plombama. Ali, ne postoji način da to dokažu.
Stomatolog WH Atkinson u 19. vijeku opisao je scenario iz noćne more – eksplodirajuće zube. Slučaj trojice pacijenata opisao je u časopisu za stomatologe ‘Dental Cosmos’. Prvi nesretnik koji je patio od ovog fenomena bio je sveštenik iz Springfielda koji je 1817. prošao pakao.
Bol u prvom desnom donjem pretkutknjaku dovela ga je do granice ludila. Njegova muka trajala je 2 dana kada mu se zub raspao na komade uz zvuk sličan pucnju. Odmah je osjetio olakšanje. Dobro se naspavao i ponovno počeo ponašati kao čovjek. Nekoliko kilometara dalje i 13 godina kasnije istu nevolju prošla je pacijentica Leticia D. čija bol je prošla nakon što joj je zub ‘eksplodirao’, a isto se dogodilo i Ani P. 1855.
Iako nije neobično da zub pukne, Hugh Devlin sa Stomatološkog fakulteta u Manchesteru kaže da nije nikad čuo da zubi eksplodiraju. Zapravo radi se o fenomenu koji se nije ponovio nakon 1920. Urednici lista ‘British Dental Journal’ nedavno su ukazali na prepisku iz svojih arhiva, prvi put izdanu 1965., u kojoj su opisane priče o ‘detonirajućim zubima’.
Američki stomatolog Hibler opisao je slučaj žene čiji je zub eksplodirao uz glasan prasak i gotovo je oborio, a detonacija je bila toliko glasna da je još nekoliko dana poslije bila gluha. Atkinson je 1860. u članku ponudio dva moguća objašnjena što izaziva ovakvu ekstremnu reakciju. Prvo je da se u zubima stvara tvar koju je nazvao ‘slobodnom kaloričnom tvari’ i koja povećava pritisak u zubnoj srži. Nauka je u međuvremenu dokazala da ovo objašnjenje nema smisla jer takva tvar ne postoji. No, druga Atkinsonova ideja djeluje vjerojatnije. Pretpostavljao je i da propadanje zuba uzrokuje nagomilavanje plinova u zubu koji su na kraju izazvali pucanje zuba. Ipak, Hugh Devlin ne vjeruje u to. On kaže da je mala vjerojatnost da se u zubu skupi dovoljno plinova da eksplodiraju jer su zubi izuzetno jaki.
Stomatolozi u 19. vijeku nisu znali kako nastaje karijes, vjerovali su da nastaje u samom zubu. Tek u prošlom vijeku počeli smo shvaćati da karijes uzrokuje ishrana i nagomilavanje bakterija na površini zuba, rekao je on za BBC. Odgovor vjerojatno leži u hemikalijama koje su se koristile u prvim plombama. Prije pojave amalgama 1830-tih godina, za ispunjavanje šupljina u zubima koristili su se različiti metali, uključujući olovo, kositar, srebro i razne legure.
Andrea Sela , stručnjak za neorgansku hemiju na Univerzitetu u Londonu, ističe da bi korištenje dva različita metala stvorilo elektrohemijsku ćeliju, a kao posljedica toga, usta bi bila pretvorena u bateriju niske voltaže.
– Zbog mješavine metala u ustima, moguća je spontana elektroliza. Moje omiljeno objašnjenje je da ako su plombe bile loše napravljene, tako da je dio šupljine ostao neispunjen, to bi značilo stvaranje vodika unutar zuba – objasnila je. Već oslabljeni zub mogao je puknuti pod takvim pritiskom, a vodik može eksplodirati ako se zapali, na primjer kako je pacijent pušio ili ako je željezna plomba izazvala iskru u ustima. Nažalost, nema dokaza da je bilo koji od spomenutih pacijenata imao plombirane zube. Prema tome, ili je nepoznati proces izazivao eksplozije ili su pacijenti pretjerivali u opisivanju simptoma.
Izvor: 24sata.hr
